Fizički prostor, projekcija je društvenog prostora. Svako društvo arhitekturom i drugim zahvatima u prostoru ostavlja u njemu svoj trajni otisak, svoju sliku.  Naše urbanističko i arhitektonsko nasljeđe, naši plemeniti krajolici, naša očuvana primarna priroda, sve su to monumentalna svjedočanstva uređenosti prethodnih društvenih zajednica i mjerilo visokih socijalnih, humanih i kulturnih  vrijednosti kojima su bile nadahnute.

Ako naš današnji socijalni prostor prepoznajemo kao odraz današnjeg fizičkog prostora,  moramo se neizbježno upitati: kakvim mi to vrijednostima služimo, kakvom cilju stremimo?

Jer, ako u prostoru proizvodimo kaos, onda smo i kao društvo kaotični i neuredni.

A da smo zaista i neuredni i dezorijentirani potvrđuje niz paradoksalnih situacija.

Tako u zemlji kontinuirane demografske atrofije paradoksalno raste tržišna potražnja za stanovima koji svojim cijenama ostaju nepriuštivi autohtonom stanovništvu. To ukazuje da  hrvatski prostor postaje mjesto akumulacije ili transfera nekretninskog kapitala, na štetu dugoročne i odgovorne održivosti prostora i nasuprot dobrobiti zajednice. Prostor nacionalnog habitata sve više postaje resursom vehementnog nekretninskog poduzetništva  koji u pohlepi za profitom proizvodi distopične ambijente u gradovima i na jadranskoj obali.

Potrošačka kolonizacija prostora, nakon ljudi, najdragocjenijeg bogatstva Hrvatske, postaje uzrokom njegove traumatične devastacije s učinkom socijalne pauperizacije proizvodeći i u Hrvatskoj afrički ”paradoks resursa” prema kojem zemlje bogate sirovinama u pravilu ostaju siromašne.

AAUZ, kao asocijacija slobodno udruženih poznatih i priznatih arhitekata i urbanista i srodnih disciplina, Deklaracijom o hrvatskom prostoru stoga poziva hrvatske političke strukture, hrvatsku arhitektonsku i urbanističku znanost i struku, te sve druge polidisciplinarne znanstvene i stručne snage sjedinjene oko prostora, kao i sveukupnu hrvatsku javnost i medije, da budućnost hrvatskogprostora i gospodarenje njime, odlučno postave u središte nacionalnog interesa.

Sada, kada su svi temeljni hrvatski državotvorni i strateški politički ciljevi ostvareni, sada kad smo postigli najviši oblik integracije s Europom i ušli u najsnažnija savezništva, došao je trenutak da se okrenemo učvršćenju naše nacionalne opstojnosti koja počiva na dugoročno održivom prostoru.

Naš  narod kao politička zajednica ostvaruje svoj suverenitet, na zemlji/teritoriju/prostoru koji se zove Hrvatska. Nisu slučajno pojmovi Zemlja i Država – sinonimi. Zato je posljednji tren za spoznaju kako je prostor jedan od triju oslonaca društvene stabilnosti i opstojnosti, i kako bez dugoročno održivog prostora nema ni opstanka hrvatske Države.