Impresivno! Ta riječ mi se nekako nametnula kao sažetak ukupnog dojma o knjizi „ArmeniaSacra“ – Hodočašće sakralnoj arhitekturi, autora Miljenka Domijana, a u izdanju ArTresora iz Zagreba. Naravno, moj dojam, ma kako i koliko komprimiran u svega tu jednu snažnu riječ, ipak ne govori ništa o samoj knjizi. Zato se osjećam dužnim objasniti te svoje impresije. Uvodno, moram napomenuti da sam o temi knjige već od prije znao dosta toga, jer sam jednom zgodom u „Mimari“ bio na Domijanovom predavanju o sakralnim građevinama Armenije, te imao prigode u velikom formatu vidjeti fotografije kojima je ilustrirao svoje govorenje. O njegovim fotografijama već sam govorio u Splitu 2009. godine, u povodu izložbe u splitskoj Staroj gradskoj vijećnici. No knjiga je nešto drugo.
Jedni kažu kako se djelo može u potpunosti shvatiti samo ako se dobro poznaje autora djela. Drugi će reći, kako djelo govori mnogo toga o autoru. Ja mislim da su obje tvrdnje na pravom putu međusobno se dopunjavajući. Osobno, u određenoj reprezentativnoj mjeri znam dosta o autoru i mnogim dijelovima njegova životnog radnog opusa, pa sebi dajem slobodu mišljenja kako sam barem za govorenje o autoru kompetentan. Tako i znam da su mu emocije izgledno ključne odrednice njegove osobnosti, gotovo na osjećajnosti treperavog dječjeg uzrasta, kada put od smijeha do suza često nije puno dug. Zato mi njegovo armensko hodočašće nalikuje igrački koju je dijete u njemu dugo priželjkivalo i napokon dobilo, nakon čega ne može prestati govoriti o njenoj ljepoti i svom zadovoljstvu igre njom. Na jednom mjestu i sam Domijan govori kako je dolazak u Armeniju doživio na neki način poput sebe kao Alise u zemlji čudesa – kao da u stvarnosti doživljava dugo snivani san. Armenijom se „zarazio“ davne 1973. godine u Ravenni, a inkubacija je bila trenutna. Zna se i da je prenositelj tog „armenskog virusa“ bio arhitekt Adriano Alpago Novelo i da su težini „oboljenja“ značajno doprinijeli „Agfini“ dijapozitivi s motivima Armenije.
„Zaraza“ Armenijom desetljećima je nadjačavala Domijanov stanični imunitet, i to sve do trideset i sedam godina nakon inficiranosti, kad se san pretvorio u javu. Rekao bih, gotovo u ekstazu njegova oživotvorena sna. Kao da je svoje davno doživljene slike pretvorio u 3D modele. O Armeniji zna više od službenog vodiča, osobno svjedoči svom znanju o njoj, a znane mu fakte potvrđuje na licu mjesta. Sve osjećaje koje je slutio, sada svojim osjetilima doživljava u stvarnosti. Ne samo da ono u snovima nataloženo sada uživo vidi, on čuje i zamišljene zvukove, osjeća mirise…U senzibilnosti Domijanove naravi, njegovi doživljaji gotovo da odišu erosom. I zato je nepotrebno nabrajati sva mjesta – „postaja na svetom putu“ kojima je prohodao, sve građevine koje je obišao, jer sve je to Armenija. Svaka crkva, katedrala, utvrda, samostan…, od Bogorodične crkve (Aštarak) do samostana (Gehard).
No nije to putovanje Armenijom značilo samo hodočašće baštini armenske sakralne arhitekture, njenoj funkcionalnosti, oblikovnosti i povijesnom nadrastanju, već i Domijanovuhedonističku nasladu njenog suglasja s prirodnim okruženjem. Prirodni ambijent i artefakti u njemu, svojim koloritom satkali su sag teško dostižne ljepote, koja plijeni pozornost i onih kojima povijest umjetnosti nije bitan interes. Kod kreativnog konzervatora Domijana to je bio poticaj i za fotografski „subjektivan odraz objektivne stvarnosti“. Ne samo da je registrira, već i umjetnički interpretira. Zato njegove fotografije u ovoj knjizi nisu tek ilustracija onog napisanog, već jednako važan dio priče o Armeniji kao i sami tekst. Fotografije su vrhunske kvalitete, izborom smjera objektiva, odabranim kadrom i, dakako, tehničkim dosegom korištenja foto-aparata. No koliko god da su fotografije dobro aplicirane u okviru dizajnerskog koncepta knjige, njihova vrijednost još više bi došla do izražaja u velikom formatu na nekom zidu.
Emotivno zarobljen Armenijom, gotovo da je prisiljen saznati o njoj sve ono moguće. Tako se njegov boravak u Armeniji djelom pretvara i u znanstvenu misiju, ne samo onoga što zatiče, već i onoga što tumači kako je nešto nastalo. Sa stajališta povijesti umjetnosti, odnosno povijesti sakralne arhitekture, Domijan detaljno analizira sve viđene građevine u povijesnom kontekstu vremena i događanja. Naravno, i utjecaja u funkcionalnom i oblikovnom pogledu, ustanovljavajući paralele s širim prostorom. Zato ova knjiga nije samo putopis jednog osobno emocionalno potaknutog putovanja (ma koliko on imao značaj i studijskog), već i vrlo znanstveni elaborat, koji i intelektualcima daje do znanja koliko još postoji erudicije o kojoj jedva da su nešto znali. A taj znanstveni pečat ne čine samo prispodobe tlocrta građevina, na primjer već spomenute Bogorodične crkve s našom crkvicom Svetog Križa u Ninu, već i opis niza specifičnih arhitektonskih oblika i detalja, korištenih materijala i zakonitosti boja te povijesni kontinuiteti u oblikovanju i funkciji.
Ova knjiga nam pruža i vrlo zanimljiv uvid u povijesni kontekst davne i današnje Armenije, njenu duhovnost izraslu na religijski kršćanskoj i kulturološkoj potki, te njenu demografsku katastrofu, kao posljedicu geostrateških interesa susjednih država i naroda. Čitajući knjigu iznenadi vas koliko je Armenija duhovno i kulturološki Europa, barem ona Europa na kojoj je ovo što danas postoji nastalo. Pa se pitate hoće li sutra i Europa doživjeti sudbinu Armenije. Zato je ova knjiga i politički relevantna.
Mislim da ni sam Miljenko Domijan pišući ovu knjigu nije imao na umu sve ono što se čitajući je iz nje može iščitati. Zato se „Armenia Sacra“ – Hodočašće sakralnoj arhitekturi, ne može staviti u neku od konvencijski fiksiranih tematskih ladica, jer bi u mnogima za nju bilo mjesta. Isto to bih mogao kazati i za dizajn knjige, koji nije podlegao stereotipima grafičkog dizajna ni jednoj od tematskih kategorija koje odlikuju ovu knjigu, već se podredio njenoj kompleksnosti. No svjesni bijeg u svojevrsnu samozatajnost, samo je naglasio njenu otmjenost.
Zato mi je ova knjiga impresivna!