Šibenski dokument AAUZ 2025.
Prostor na općoj globalnoj razini sve izraženije gubi svoje prirodne vrijednosti, uz trend koji nadilazi pretpostavljene razvojne potrebe rastućeg broja stanovnika svijeta. Uporište za takvu konstataciju nalazi se jednim dijelom u indikativnim klimatskim promjenama, a drugim u sve uočljivijoj ljudskoj devastaciji baštinjenog prostora. Razlozi tome mogu se svesti na svega dvije dominantne odlike čovjekova ponašanja – individualnu i kolektivnu neodgovornostprema vlastitom okruženju i nezajažljivu želju za profitom. Politika se, zbog raznoraznih razloga, vrlo teško nosi s negativnim pojavama u prostoru, dijelom zakonodavno i još više nadzorom provedbe zakona, a velikim dijelom tome kumuje i nedostatan stručni okvir. Problematika prostornog planiranja u vremenu koje živimo dodatno je opterećena sve izraženijim migracijama na globalnoj razini, zbog čega sve strukom planirano prestaje biti relevantno.
Sagledavajući aktualne probleme u svom nacionalnom prostoru Akademija arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske objavila je „Deklaraciju o hrvatskom prostoru“ kao svojevrsni vapaj hrvatskoj politici, znanosti i struci, te sveukupnoj hrvatskoj javnosti, da se suoče sa stanjem degradacije svog vlastita prostora kojom se ugrožava budućnost generacija koje će nas naslijediti. Poseban apsurd hrvatske prakse očituje se u devastaciji turistički vrijednog prostora, a koji je temeljni resurs razvoja upravo turizma. Zato se, zbog nepouzdanosti političkih sustava, „Deklaracijom o hrvatskom prostoru“ traži bolja ustavna zaštita prostora, unutar istih okvira zaštite ljudskih prava, jer bez prostora ljudi ne mogu ostvarivati ni vlastitu državu.
Hrvatski primjer nije izuzetak, barem ne u poznatoj praksi brojnih europskih država kao turističkih destinacija, ali i inače na svjetskoj razini. U tom kontekstu je održan i ovaj Međunarodni okrugli stol „Ima li prostor skrbnika?“, dodatno temeljen osjećajem da u sustavima svih vlasti, bez obzira na pojedine uspješne prakse, zapravo ne postoji institucija s autoritetom zaštite prostora, kojoj se sve ostale kategorije upravljanja državom trebaju povinovati. Prostor je tema vrlo slojevite naravi, pa se njegovu problematiku može i mora sagledavati s različitih stručnih stajališta. Dakako, planiranje je na određeni način okosnica svih promišljanja, a na šibenskom okruglom stolu uspjeli smo se pozabaviti nekim od njih. Naravno, prostor je bio u fokusu ne radi sebe samoga, već zbog njegova značaja za kvalitetu življenja i opstanak ljudske vrste na Zemlji općenito.
Rezimirajući sve rečeno i raspravljeno sudionici skupa žele posebno istaknuti i slijedeće misli:
01. Prostor i ljudi čine neraskidivo jedinstvo, jer jedno bez drugog nemaju puni smisao. Zato Čovjeku nije i ne može biti svejedno kako se ljudi odnose prema tom drugom dijelu svoga bitka. Za taj odnos važno je razumijevanje slike sebe i okoline, te načina formiranja osjećaja postojanja i važnosti prostora u tom procesu.
02. Prostor je nositelj naše prirodne i sveopće kulturne baštine, a što ne znači samo naslijeđe naših predaka, već blagostanje koje trebamo sačuvati za buduće generacije. Zato baština nije i ne može biti naše vlasništvo, nego samo služnost blagodati koju neoštećenu trebamo dijeliti dalje.
03. Kao višenamjenski gospodarski resurs Prostor je vrlo značajno opće dobro, a što znači da njegovo stanje predstavlja bitni preduvjet budućeg društvenog razvoja. U tom smislu
prostor treba koristiti isključivo na održiv način, a ne ga prepuštati sebičnom profiterstvu.
04. Da bi Prostor funkcionirao na željeni način, mora mu se osigurati djelovanje jedinstvenog skrbnika, a koji će prema naravi potrebne skrbi prenositi svoje starateljstvo i na druge podređene mu subjekte integriranim i koordiniranim sustavom.U tom pogledu nužna je i promjena paradigme razvoja, koja će umjesto kvantitativnog rasta poticati kvalitetu života, održivost i međugeneracijsku solidarnost, s primarnim fokusom na čovjeka i prostor kao opće dobro.
05. Planiranje prostora treba imati za cilj što uravnoteženijeg razvoja u odnosu na ekstreme prenapučenosti i demografske pustoši, jer oba djeluju negativno na demografsku sliku društva. Kao posljedica nastaju nekontrolirane migracije, u mnogo čemu teško prihvatljive i kao emigracije i imigracije.
06. Moderni sukobi i ratovi, odnosno prijetnje i rizici normalnom funkcioniranju društva i države ne dolaze samo iz fizičkog nego i digitalnog i informacijskog prostora. Stoga je nužno postizanje punog suvereniteta u fizičkom, informacijskom i digitalnom prostoru.
07. Na globalnoj razini najkompetentniji i najsadržajniji okvir brige o prostoru pruža UN Habitat, pa sva iskustva i akumulirana znanja u toj UN organizaciji preko njena segmenta Globalnih parlamentaraca Habitata – GPH mogu poslužiti državama članicama kao relevantan parametar vlastita kreiranja skrbništva nad prostorom.
08. Iskustvo stanja hrvatskog prostora pokazuje da hrvatski urbanizam treba redefinirati svoju ulogu kako bi gradovi postali prostori održivog razvoja, a ne samo poprišta privatnih investicija. U tom smislu treba
– vratiti urbanističkoj disciplini kategoriju kreativnog akta,
– obvezati državu i lokalnu samoupravu (gradove) da surađuju na složenim gradskim projektima koji su u suglasju sa europskim održivim politikama, a posebno osigurati participaciju građana u procesima planiranja grada, te
– uspostaviti stabilne gradske institucije koje će osiguravati realizaciju i kontinuitet takvih projekata.
09. „Deklaracija o hrvatskom prostoru“ Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske ocjenjuje se vrijednom strateškom platformom, koja može i trebala bi imati značajan utjecaj na stručnu i političku praksu RH. Njena istaknuta etička društvena načela imaju predispoziciju značaja i za puno širi prostor od samog hrvatskog.
10. Razmjena iskustava i znanja poput ovoga na Međunarodnom okruglom stolu „Ima li prostor skrbnika?“ omogućavaju neophodno potrebnu raspravu o prostoru kao lakmusu općeg društvenog prosperiteta.