U Zadru je 15. ožujka preminuo Miljenko Domijan, povjesničar umjetnosti, glavni konzervator u Ministarstvu kulture i medija RH, vrsni crtač, fotograf, autor brojnih knjiga te nadasve velik zaštitnik hrvatske kulturne baštine, posebno one graditeljske. Dobitnik je najvećih hrvatskih i međunarodnih nagrada i priznanja.
Kao jedan od osnivača Akademija arhitektonske umjetnosti i znanosti AAUZ, u njezinom je radu ostavio neizbrisiv trag. Na posljednje počivalište u rodni Rab u Zadru su ga u ime AAUZ ispratili Nikola Bašić i Stjepo Butijer.
Komemoracija za Miljenka Domijana održana je u Šibeniku 24. travnja 2025., u okviru Godišnje i izborne skupštine AAUZ.
GOVOR ZA MILJENKA
Poštovana obitelji, prijatelji i poštovatelji, govorim ispred Akademijearhitektonske umjetnosti i znanosti, čiji je član Miljenko bio od osnivačke skupštine.
Glavna briga našeg društva bila je, a nažalost i dalje će biti, ukazivanje na ugroženost prostora u kojem živimo, a kojeg se nerazumno okupira i s kojim se često postupa kao da nam je neprijateljski.
Među nama, Miljenko je bio od onih koji je tu neizbježnu buduću bitku vidiogotovo i kao borbu za opstanak struke kojoj je posvetio život.
On nas, djelujući kroz struku (ali i znatno šire) na svoj osebujni način zadužio ugrađujući u našu okolinu ono što nam je najpotrebnije – elemente civilizacije.
Gradeći koliko je god znao i koliko je god mogao, a mogao je dovoljno da kaže „kako može biti mirne savjesti.“
Znao je i našu malu zemlju i njenu graditeljsku kulturu, bez ustručavanja uspoređivati s vrhovima evropskog graditeljstva, svjestan svih naših posebnosti, i kroz slabosti i kroz prednosti.
Rodivši se i rastući upravo u jednoj takvoj posebnoj sredini, koju on intimistički naziva „tinelom“, bio je više nego osjetljiv, kako kaže „na crkve i bedeme koji su mi se rušili pred očima“.
Poznavajući Miljenkovu ljudskost čudili bi se da je rekao nešto drugo.
Nemoguće je ne prisjećati se njegove strastvenosti, ali vidjeli smo i kakoemocije podvrgava analizi te kako slijedi djelotvorno rješenje.
Nedostajat će nam i njegova težnja jednoznačnosti, njegovo svođenje problema ponekad na nivo banalnosti, kako bi problem, kako je on govorio„mogla razumjeti svaka šuša.“
Nedostajat će nam i njegovi obračuni s nemarom i neznanjem, što je u biti njegov obračun s našim mentalitetom, iako je bio dio tog mentaliteta.
Zato nas je tako dobro znao „pročitati“.
I njegove fotografije i crteži dobro svjedoče kakav je bio čitać svijeta i vremena u kojem je živio, u kojem smo živjeli.
U nekim momentima ako bih za Miljenka pomislio da je kao vulkan, sjetio bih se i da je upravo oko vulkana najplodnije tlo za novi život.
Zato dragi Miljenko neka ti je laka zemlja.