Na forumu „Hrvatski prostor“ u organizaciji Rotary Cluba Split održanom u dvorani Instituta MedILS u Splitu 25. veljače 2023. godine sudjelovalo je i nekoliko članova AAUZ. Jerko Rošin je održao uvodno predavanje „Čovjek i Prostor (naš nasušnji)“, Nikola Bašić je govorio o „Hrvatskoj prostornoj tritopiji“, Borka Bobovec o „Logici arhitekture“, a Branko Silađin je sudjelovao s referatom „Prostor je osnova svakog života“. Na Forumu su sudjelovali i Bojan Bilić, Boro Doklestić, te Robert Plejić. Događaj je slijedeći dan popraćen na cijeloj stranici Slobodne Dalmacije člankom novinarke Tanje Šimundić Bendić pod naslovom „Tradiciju i inovaciju treba pomiriti“.

Sažetci predavanja

Nikola Bašić

Hrvatska prostorna tritopija

Hrvatska prostorna tritopija je narativni triptih, priča o tri prostorno-razvojna sinopsisa koji nastaju (i ostaju) u onom eteričnom međuprostoru između zbilje i utopije, stvarnosti i metafore, ostvarenja i snova … Međutim, utopistička vizija pomicanja otoka, sprezanja gradova, anđela koji prethode mjestu na kojem nastaje most, može se shvatiti i kao izazov slatkorječivim strategijama prostornog razvoja Hrvatske, zakonima i planovima koji bi trebali slijediti te strategije, a koje nikada nisu u stanju izraziti niti jednu autentičnu ideju prostornog razvoja a najmanje onu koja bi proizašla iz osobitih, bilo prirodnih bilo kulturnih svojstava tog istog prostora. Ta idejna jalovost ne prestaje me izazivati.

izv. prof. dr. sc. borka Bobovec

Logika arhitekture

Suvremena arhitektura rezultat je niza kompleksnih povijesno kulturnih procesa, koji su afirmirane uzore i norme implementirali u postojeći prostor. Arhitektura je proces stvaranja koji ima svoje pravilnosti i način interpretacije, a kroz vrijeme se pokazala kao moćan pokretač promjena. Misao, tekst, skica i projekt su nužan preduvjet za nastajanje arhitekture, ali oni sami to nisu. Potreban je talent i izuzetno znanje za kombiniranje arhitektonskih formi da bi rezultat bio zadovoljavajući, a pitanja koja ostaju uvijek su ista. Suočavanje sa svim dobrim i lošim u urbanističkom planiranju (koje je danas zamrlo, u obliku i obimu koji smo učili), i suvremenoj arhitekturi, a pogotovo aktualnim stanjem u prostoru, može biti dobar početak, To je iznimno važno, jer arhitekti se pojavljuju u najrazličitijim ulogama kojima daju aktivan doprinos oblikovanju ne samo prostora, već izgradnji svih struktura, od graditeljskih do socijalnih i društvenih.

U svjetlu pokušaja vraćanja svega onoga što pretpostavlja određenu kulturu života i korištenja prostora, koja je u skladu s poštivanjem zemlje/tla (koja nam je na raspolaganju) i održivim razvojem, možemo reći da vrstan urbanizam i arhitektura objašnjava, bez prisile, dominirajuću brigu za Zemlju, koju moramo napokon shvatiti kao mjesto sa ograničenim resursima. I zbog toga je potrebno trajno raditi na odnosu koju imamo prema prostoru, kao profesionalci, kao stanovnici, kao društvo. Na koji način? -promovirajući temu kako određeni izgrađeni ili potpuno prirodni krajolik može utjecati na opredijeljenost da budemo ustrajni u čuvanju krhkog Prostora koji imamo, da postanemo drugačiji, i kroz slobodu da iz jednog socijalno prihvatljivog okruženja krenemo prema drugom, kao pojedinac i kao društvo. Zahtjevno i izazovno. Arhitektura je slika društva, ponekad i negdje pokretač razvoja, i uvijek ima mjesta za nove i drukčije odgovore koje daje.

Jerko Rošin

Čovjek i Prostor (naš nasušni)

Prema Bibliji Bog je najprije stvorio Prostor, pa tek poslije Čovjeka, a to ni teorija „Velikog praska“ ne pobija. Prostor je bila voda, pa kopno i tako redom sve dok nije postao priroda. No od kada je stvorio Čovjeka, Prostor i Čovjek su jedno. Mislim da je gotovo nemoguće govoriti o Čovjeku, a istodobno nemati na umu Prostor, njegovu prirodnu pozornicu. Ta dva pojma fizički i metaforički predstavljaju jedinstvo. Iskustveno, u tom odnosu Čovjek vrlo često zaboravlja kako mu je ta prirodna scena neophodna za življenje, da mu je jedina i neponovljiva, a da on njoj ne znači ama baš ništa više od svih ostalih Božjih stvorenja na njoj. S tim nesporazumom odnosa spram Prostoru Čovjek već dugo živi i čini se kao da u svom ponašanju ne namjerava ništa mijenjati. Zbog te ljudske zablude Čovjeku se rađaju posve nepotrebni ekološki problemi, nastaju nepovoljne klimatske promjene, devastiraju se vrijednosti njegova prirodnog okruženja i nestaje mu nasušni egzistencijalni teritorij. Sudeći po tome, najpametnije stvorenje na zemlji ispada najgluplje. Zato se čini nužnim osvijestiti čitav svijet, da se Čovjek radi svoga vlastita dobra mora ozbiljno pozabaviti ne samo s trenutnim stanjem Prostora, već i posve primjetljivim trendom njegove degradacije.

Hrvati za to imaju dodatan razlog, jer je Hrvatska komparativno ljepša, bogatija i baštinjeno bolja za življenje od mnogih drugih prostorno i brojem stanovništva većih zemalja. U to smo svi uvjereni i time se hvalimo, kao da u tome i sami imamo neke zasluge. U političkom kontekstu hrvatski prostor je državni teritorij, koji zemljopisnim položajem ima i određenu geostratešku vrijednost, jednako kao što ju je imao i kroz svu poznatu nam povijest. Sigurnosni aspekt življenja na nekom prostoru za Čovjeka je vrlo značajan. No ta povijesna kategorija prostora važna je i kao kulturološki okvir življenja, zbir odabranih vrijednosti koje razvoj prostora usmjeravaju već naviknutim i prihvatljivim stazama. Koliko nam je more globalna poveznica, koliko Mediteran povijesna odrednica, a koliko Europa civilizacijsko i kulturološko sidro, za sagledavanje vlastite budućnosti nije nevažno znati.

Prostor je prirodni resurs, ali kao i sva prirodna bogatstva vrijedan samo dok ga ima. Zato je važno kako ga koristimo, da ga ne bi potrošili; kako kopno tako i more. Misleći o Čovjeku pitam se koliko nam uopće treba prostora za našu vlastitu egzistenciju, ali dojam je da nam nije tijesno. Naprotiv, ako govorimo o odnosu veličina, u Hrvatskoj nam je iz dana u dan sve komotnije u Prostoru. Istodobno, Svijet je sve napućeniji, pa se brinem zna li Bog matematiku kad ograničenu površinu zemaljske kugle nastanjuje neograničenim brojem Zemljana. Kako će se to odraziti na malu Hrvatsku?

Kako Čovjek i Prostor čine državu, za nju je ključno kako ih ona u Ustavu, svom temeljnom pravnom okviru, definira i štiti. Iz Ustava proizlaze i načini na koje zakonodavac brine o Prostoru, a što se direktno odražava na kvalitetu upravljanja njime. Naravno, u interesu Čovjeka, koji na njemu ostaje ili se s njega odseljava. Tako Čovjek biva i demografija, koja Prostoru znači onoliko koliko Prostor znači njoj. Ili ne znači. To nas dovodi do sociološke važnosti Prostora kao temelja vrijednosti zajednice. U ovim vremenima nepreglednih količina smeća, ne bi se smjelo dogoditi da i Čovjek postane otpad. A Svijet je pun ljudi za koje gotovo nikome nije stalo.

Važno je znati i čiji je naš Prostor, te koja i kolika prava na njemu i s njim imaju njegovi stvarni vlasnici ili koncesionari. Koliko je Prostor privatno, a koliko javno dobro, te koliko se nalaze jedno u drugom. Naravno, uz pretpostavku javnog dobra kao prioriteta, pri čemu su aktualne rasprave o pomorskom dobru samo o dijelu općeg javnog dobra. Lepeza hrvatskog baštinjenog prirodnog i kulturnog dobra vrlo je široka.

Zabrinuti zbog negativnog trenda fizičkog stanja u hrvatskom prostoru, zbog sve brojnijih ožiljaka koji bi Lijepu našu mogli posve unakaziti, članovi Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske usuglasili su tekst „Deklaracije o hrvatskom prostoru“, s namjerom da njime dopru do svakoga stanovnika Republike Hrvatske, a ne samo subjekata trodiobne državne vlasti, znanstvene zajednice i struka koje se svaka na svoj način bave prostorom. Svi smo mi na određeni način autori današnje slike hrvatskog prostora, jer nam je u bitci za osobno dobro izgleda nestao put tog privatnog dobra kroz ono opće javno. Da bi to promijenili mediji bi mogli biti ključan faktor.

Branko Silađin

Prostor je osnova svakog života

Neoboriva je to činjenica Razuma, koju je razvoj Pameti doveo, odnosno dovodi, u gotovo neizbježni ćorsokak egzistencije Života. ( ako složimo da je Razum dogradnja instinkta preživljavanja, a pamet pragma življenja, – dok je nažalost, Mudrost kao balans Razuma i Pameti danas samo nostalgija). Prostor je postao ključna materijalna imertanktilna vrijednost, cilj Profita, a nikako osnova kontinuiteta primjerenog života Čovjeka na planeti. Tema je globalna, ne samo hrvatska, mi smo je samo svojim darom za ekstremnu interpretaciju doveli gotovo do karikaturalnih apsurda, koji ali postaju osnova izumiranja realnog života, suicidnih nasluha, tih (nekad) naših i (nekad) lijepih Hrvatskih prostora. U biti Prostor sve više smatramo materijalnom osobnom vrijednošću koja nam omogućava život bez rada, ne pada nam na
pamet da je to jedini istinski jamac života naše djece, unučadi …naših slijednika. Novootkrivenim rentijerstvom i prodajom prostora stvaramo trenutno potrošnu egzistencijalnu osnovu, a djecu financiramo i šaljemo u svijet. A prodani prostor, postaje pretežno “banking”
nepoznatog globalnog i suvišnog profita, a nikako prostor nekog aktivnog života, pa ni
zamislivog potencijala života.

Ovakva slika nije i ne smije se čitati kao osnova defetizma, ona se mora čitati kao poticaj i inicijacija djelovanja. Ovih dana je AA, družba vrlih intelektualaca posvećenih interpretaciji prostora, predala Hrvatakom Saboru Deklaraciju o Hrvatskom prostoru kojom
traži da Hrvatski prostor zaštiti Temeljnim odredbama Hrvatskog Ustava, kao što je zaštićen Hrvatski čovjek i organizacija života u Hrvatskoj Državi. Tema Hrvatskog prostora
mora biti iznad bilo koje politike i bilo kojeg i bilo čijeg materijalnog interesa. Stoga je tra-
ženje optimalnog puta putem Temeljnih Ustavnih odredbi kojima se jasno trasira korištenje, gospodarenje i organizacija Hrvatskog prostora, danas jedini realni put formuliranja
osnova svih izvršnih zakona i odredba kojima se osigurava trajno primjereniji odnos Čovjeka (njegovih stvarnih potreba) i Prostora (njegovih stvarno ograničenih mogućnosti).
Nažalost današnja interpretacija Demokracije, koja omogućava (zapravo njeguje) vladavinu Večine, stvorene od malih grupa interesnih Manjina, jedna je od ključnih prepreka
nužnom konsenzusu Razuma. Globalno bi trebala prevladati svijest potrebe Apsolutizma
prostora, na osnovama Razuma a ne novonastale Pameti interesnih elita. TREBA VJEROVATI da je nužan i moguć konsenzus javnosti, političke, znanstvene i svekolike stručne scene za aktivnu podršku neoborive činjenice – PROSTOR JE OSNOVA SVAKOG ŽIVOTA.